U vremenu kada se gotovo svaka marka u budžetu mora pažljivo prebrojati, Bosna i Hercegovina i dalje troši milione konvertibilnih maraka godišnje na licence za komercijalni softver, prije svega Microsoft-ov. Da apsurd bude veći, istovremeno se ignoriše potpuno funkcionalna i besplatna alternativa – Linux i slobodni softveri otvorenog koda.
Zvuči nevjerovatno, ali je istinito. I nije u pitanju samo novac. Riječ je o duboko ukorijenjenom neznanju, nedostatku političke volje, ali i o lijenosti sistema da se mijenja, čak i kada mu je to u direktnom interesu.
Javna uprava i Microsoft: Skupa navika bez stvarnog opravdanja
Ako pretražimo registar javnih nabavki u BiH, vidjet ćemo redovno raspisane tendere za “nabavku Microsoft licenci”, koji često prelaze stotine hiljada maraka. Neke institucije obnavljaju licence iz godine u godinu bez da iko postavi jednostavno pitanje: koristi li se taj softver zaista u kapacitetu koji opravdava trošak?
U praksi, većina državnih službenika koristi računar za osnovne zadatke – obrada teksta, e-mail, pristup internetu i unos podataka. Sve to je moguće obavljati na operativnim sistemima kao što su Linux Mint, Ubuntu ili Debian, koristeći LibreOffice, Thunderbird, ili druge provjerene i stabilne alate.
Umjesto da se ide u tom pravcu, većina institucija ostaje „zaključana“ u Microsoft-ov ekosistem, a uz to plaćamo i dodatne licence za servere, bazne servise i kancelarijske aplikacije koje su, objektivno gledano, nepotrebne u tolikoj mjeri.
Školstvo bez alternative: Djeca ne uče ništa osim Windowsa
Ono što zabrinjava još više jeste činjenica da Linux i open-source u obrazovanju gotovo da i ne postoje. U školama i na fakultetima djeca uče kako se koristi Microsoft Word, PowerPoint i Windows 10, ali niko ih ne uči kako funkcioniše operativni sistem, kako se piše skripta, kako se pokreće server, ili kako izgleda alternativa.
Rezultat toga je da mladi ljudi izlaze iz školskog sistema s potpuno iskrivljenom slikom – misle da „računar znači Windows“ i da je to jedino što postoji. Tako država umjesto digitalno pismenih ljudi proizvodi softverske potrošače, a ne kreatore i održavatelje sistema.
Ako se u obrazovanju ne napravi ozbiljan zaokret, BiH će i dalje biti korisnik gotovih rješenja drugih zemalja, umjesto da sama razvija i prilagođava softver prema svojim potrebama.
Nije problem u tehnologiji, nego u mentalitetu
Postoje mnoge zemlje koje su napravile potpuni zaokret. Njemačka je u više gradova implementirala Linux u upravi, Rusija ima vlastiti operativni sistem baziran na Linuxu, čak su i neke afričke zemlje ušle u proces tranzicije ka otvorenim rješenjima – sve vođeno logikom uštede, sigurnosti i nezavisnosti.
Kod nas je problem što niko ne želi da se „zamjera“ niže postavljenim strukturama kojima je lakše „ostati na starom“. Nema vizije. Nema strategije. IT politika svodi se na „kupimo što smo prošle godine kupili“, bez ikakvog sagledavanja dugoročnih koristi.
Šta se može uraditi, odmah i bez filozofije?
-
Analiza postojećeg stanja – koliko licenci imamo, koliko ih se koristi, koliko zaista trebamo.
-
Pilot projekti – odabrati nekoliko općina ili javnih ustanova za uvođenje Linux sistema i LibreOffice okruženja.
-
Obuke za osoblje – kratki kursevi za korisnike ne traju više od sedmicu dana i mogu ih voditi domaći IT stručnjaci.
-
Izmjene nastavnih planova – već od osnovne škole djecu učiti osnovama otvorenog softvera.
-
Stimulacija domaće IT industrije – kroz projekte koji koriste i razvijaju open-source rješenja, umjesto da se novac šalje van granica.
Zaključak
Korištenje Linux-a u državnim institucijama BiH nije tehničko pitanje. To je pitanje odgovornosti, logike i državne samosvijesti. Ne trebamo „izmišljati toplu vodu“, niti plaćati ono što možemo imati besplatno i legalno. Trebamo samo pokazati volju da radimo pametnije – i prestati se ponašati kao da su pare poreskih obveznika nečiji džeparac.
Vrijeme je da se prestane sa razbacivanjem i da se IT sektor javne uprave podigne na nivo koji odgovara 21. vijeku. Ne zbog tehnologije, već zbog budućnosti ove zemlje.
About Author
